U 6. razredu, moju susjedu i mene lovila je neka detektivska faza.
Posuđivale smo krimiće u knjižnici, kupovale balonere, radile tajne džepove u hlačama
i lijepile ogledala u novine za špijunažu. Dugo nas je držala ta faza.
Upijale smo silne trikove, imale posebnu karticu za dešifriranje poruka,
izmislile smo svoj riječnik samo nama razumljiv
(nevjerojatno ali neke riječi još dan danas koristimo),
omiljena serija bila nam je, pogađate? Columbo, a crtić Nik Praskaton.
Nakon usavršavanja naših detektivskih vještina odvažile smo se i
spremno krenule u svoju prvu misiju.Zadatak je bio saznati u kojem djelu grada
živi moja tajanstvena simpatija koju sam srela u knjižnici.
Nakon uspješno obavljene misije i silnog pješačenja jer smo došle do interesantne
činjenice da moja simpatija živi na drugom kraju grada,
obavile smo još nekoliko tajnih zadataka.

Već u osnovnoj školi formirala se novinarska družina.
Megi je smatrala priključivanje novinarskoj družini idealnoj ideji
da postanemo još bolje detektivke. Snašle smo se brzo,
priključile nešto starijem timu i uređivale školski časopis.
U srednjoj školi smo se bez okolišanja priključile novinarskoj grupi i
nastavile sa svojim istraživanjima. Počeo se razvijati naš stil i postao prepoznatljiv.
Megi je već tada glasila kao praktična, a ja kao kreativna.
Osim što su se naši tekstovi redovito pojavljivali u školskom listu,
počele smo pisati i za gradski časopis.
Cijelu gimnaziju nisam se našla ni u jednom predmetu.
Sve mi je išlo, ali ništa me nije osobito zanimalo.
Došao je kraj četvrtog razreda, ja još uvijek nisam znala koji faks odabrati.

Bila sam i više nego informirana, ali možda me upravo ta činjenica još više zbunjivala.
Sjedili smo na fontani, u svojim maturantskim odorama, sunce je pržilo,
pive je bilo sve manje i manje.
Sjedila sam sa curom iz razreda koja je bila jednako neodlučna kao i ja.
Pričale smo i pričale svaki dan nakon nastave nebili našle odgovor.
U trenutku kad su mi sve lađe potonule, legla sam na klupicu jer me
glava zaboljela od silnog razmišljanja ili od pive…u tom trenutku nije bilo važno.

Čula sam da viču moje ime. Trznula sam se i usmjerila pogled prema živahnim maturantim
kako skaču i u tom trenutku pažnju mi je privukao dečko koji je užurbano tipkao poruku na mobitelu.
Odmah sam ga prepoznala. Bio je to onaj moj misteriozni dečko kojeg sam nekad davno pratila
samo da saznam gdje živi.
Dečko zbog kojeg sam se upustila u svoju istraživačko detektivsku fazu,
dečko zbog kojeg sam se na kraju i priključila novinarskoj družini.
Svega se tad sjetim i počnem se smijati.

Zašto se smiješ?-upita me cura s kojom sam tražila odgovore

Znam što želim.-promucam kroz smijeh i gledam u misterioznog dečka

Njega?-zbunjeno me upita ona

Ne. Ne. Njega sam davno željela. Sad želim studirati novinarstvo.

Zbunjeno me pogledala i prasnula u smijeh.

Čudna si ti osoba Anja. Znaš?- kaže

Znam. Moram ići.-brzo kažem i počinjem spremati stvari u torbu.

Trčala sam do doma. Otišla na net i saznala sve informacije koje su mi bile potrebne
da se dovoljno pripremim za fakultet koji sam odabrala. Mislim da nisam pogriješila.

Dragi moji maturanti ako još uvijek neznate koji fakultet odabrati sjednite u park
sa pivom u ruci i odgovor će možda prošetati kraj vas tipkajući misteriozno poruku na mobitelu.
Nevjerojatno je kako mi je jedna osoba pomogla da saznam što uistinu želim raditi u životu,
a ta osoba vjerojatno nezna ni moje ime. Možda jednom skupim hrabrosti i zahvalim mu.

kako poČeti?

Zadatak prikljuČiti se studosferi i postati korisnik bloga mnogima od nas stvaralo je velik problem.

Meni kao nekadaŠnjem blogeru zadatak je mnogo lakŠi.
Iako moji roditelji, poznanici i prijatelji nikad nisu
shvaČali koja je zapravo svrha piSanja bloga, ja sam oduvijek znala da je blog na neki naČin moja radionica kreativnog piSanja.
Mislim da je blog najbolje mjesto za izuČavanje zanata piSanja i istvremeno mjesto na kojem se mogu iz prve ruke dobiti povratne informacije(putem komentara Čitatelja).

PoČinjemo piSati neke svakidaŠnje stvari, obiČnim svakodnevnim rijeČnikom, a kada okupimo krug čitatelja koji
redovito poČinju posjeĆivati naŠ blog i nagrađivati nas komentarima tada je jasno da smo dobili publiku i naŠi
postevi su sve ČeŠći i kvalitetniji. U krajnjoj liniji blog nam omoguĆuje da razvijemo ako ne tehniku onda naviku piSanja.

Čitav proces piSanja i objavljivanje istog, prema Winstonu Churchillu izgleda ovako:
“Pisanje je avantura. Ispočetka je igračka i zabava. Onda postane ljubavnica, pa gospodarica,
a potom tiranin. U posljednjoj fazi, taman kad ste se pomirili sa svojim položajem roba
čudovište i zavitlate ga prema publici.”

Mnogi od nas niSu imali (ili joŠ uvijek nemaju) ideje što «ubaciti» u svoj prvi post, o čemu pisati.
I veĆ kad ste taj problem definirali kao «spiSateljsku blokadu» ja ću vas razuvjeriti.
Naime, spisateljska blokada zapravo ne poStoji. Barem ne u smislu da piSac sjedne pred prazan list papira
ili prazan ekran i bulji u njega nesposoban smisliti ijednu jedinu reČenicu, ijednu jedinu miSao.
Da, svi se mi piŠuĆi kad-tad zaletimo u zid, naiđemo na neku prepreku koju neznamo prijeĆi ili zapnemo,
zablokiramo, ne znajuĆi kamo i kako dalje. Ili jednoStavno ne znamo kako krenuti s priČom.
Ali ti zastoji nisu nepremoStivi i ne treba ih tako promatrati:
to nisu barikade na putu naŠeg spisateljskog postignuĆa,
veĆ rupe u kolniku koje valjda zaobiĆi ili samo preko njih prijeĆi.

Uputite se u neku od birtija, obitavaljiŠte piSaca,
zamaSkirani u sivi baLoner (piŠćev must have komad odjeĆe)
i sramežljivo, između gutljaja veLike produžene kave sa mLijekom
upijajte tajne velikog umijeĆa piSanja. Jer prema rijeČima Marcela Prousta,
dobar piSac mora poSjedovati paradokSalnu oSobinu da bude druŠtveni samotnjak.
Potrebno je napuStiti svoje prijateLje kako bi uiStinu bili s njima;
kad razmiShljamo i piŠemo o prijateljima, komuniCIramo s njima mnoGo temeLjitije
i uzbudLjivije neGo kad smO s njima u druŠTvu.
Stoga vam svima žeLim puno uSpijeha u prikljuČivanju studosferi
i da se pomaknete sa «mrtve toČke» prilikom piSanja prvog poSta.

.love & hearts <3